preskoči na sadržaj

Srednja škola Dugo Selo

Login
Tražilica
e-Dnevnik

SREDNJA ŠKOLA DUGO SELO

Ferenčakova 25

10370 Dugo Selo

Raspored zvona

 

SAT VRIJEME
Jutarnja smjena 
1. 07:45 - 08:30
2. 08:35 - 09:20
3. 09:25 - 10:10
  Odmor
4. 10:30 - 11:15
5. 11:20 - 12:05
6. 12:10 - 12:55
7./0. 13:00 - 13:45
Popodnevna smjena
1. 13:50 - 14:35
2. 14:40 - 15:25
3. 15:30 - 16:15
  Odmor
4. 16:35 - 17:20
5. 17:25 - 18:10
6. 18:15 - 19:00
7. 19:05 - 19:50

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 12. 9. 2011.

Ukupno: 542406
Danas: 99
CARNet
Novosti i press kutak :: Novosti :: Vijesti
20.10.2017. 09:14
Webinar: The Sound of Music: How Music Can Save Your Mortal Learner's Soul
U ponedjeljak, 23. listopada 2017. godine od 19 do 20 sati Hrvatsko udruženje profesora engleskog jezika u suradnji s CARNetom održat će webinar pod nazivom The Sound of Music: How Music Can Save Your Mortal Learner's Soul. 

19.10.2017. 15:36
Održana 24. CENTR Marketing radionica
CARNet je 12. i 13. listopada 2017. godine bio domaćin 24. CENTR (Council of European National Top Level Domain Registries) marketing radionice na kojoj su sudjelovali predstavnici nacionalnih registara iz Europe i svijeta.

 

Dugo Selo

Upisi

Udžbenici

Razmjena školskih knjiga

Kutak za učenike
Vremenska prognoza
Weather Widget
Foto-galerija

Državna matura

Profesorska poveznica

 

Literarni kutak
 
 

 

Postojim. Mislim da postojim

Svaki moj dan ispunjen je raznim događanjima koja mi se ponekad čine veoma dosadnim i nimalo zanimljivim. Okružena sam ljudima na koje sam navikla i dio su mog života. Često mislim da za mnoge stvari imam još mnogo vremena, no činjenica je da nitko od nas neće biti na ovome svijetu zauvijek. Što kada bi se dogodilo ono najgore, kada bih umrla, a imala šansu još jednom proživjeti posljednji dan svog života?

            Mrak i tama. Čini mi se kao da beskonačno padam. Pitam se hoće li to prestati? I upravo nakon toga se budim. Ponovo je jutro, sve se čini normalnim. Ustajem iz kreveta i silazim u dnevni boravak. Pozdravljam sestre i roditelje. Svi su u žurbi dok se spremaju, a ja im ne mogu i ne želim reći da me sutra više neće biti. Želim im reći kako ih sve volim, osjećam kako se sve oko mene vrti i postaje mi vruće. Oni ništa ne slute. Na odlasku im govorim da ih puno volim i da će tako uvijek biti. Majka se samo smiješka, pomalo joj je čudno, ali vidim po izrazu njezinog lica da joj je drago. Zatim i ja odlazim u školu. Putem gledam lišće koje pada sa stabala i kiša, koja mi je oduvijek bila problem, sada mi potpuno odgovara. Njen zvuk me smiruje, imam osjećaj kao da nebo plače i tako naviješta moj odlazak s ovog svijeta. Dolazim u školu. Toliko ljudi oko mene. Najbolje prijateljice pozdravljam velikim zagrljajem. Tako sam sretna što su bile dio mog života. S njima sam oduvijek dijelila tugu i radost, probleme i radosne vijesti, a sada ću ih morati napustiti. Znam da će ih vijest o mojoj smrti pogoditi, ali nadam se da ću ostaviti velik trag u njihovom životu kao što su one ostavile u mome. Prolazi školski dan, pitaju me otkad sam postala tako tiha, a ja im samo odgovaram smiješkom i govorim kako je sve u redu, iako nije. Zašto sam ja morala biti ta koja je stradala u nesreći? Zašto nije sve drugačije moglo završiti? Očito je sudbina bila takva.
            Nakon škole  pozivam ih k sebi. Slušamo glazbu, smijemo se, zabavljamo, fotografiramo i sve je tako ispunjeno životom. Kakva ironija budući da me sutra više neće biti! One odlaze, a moji roditelji upravo dolaze s posla. Pozdravljam ih i pomažem oko večere. Pitam ih kako su proveli dan. Razgovaram s njima, želim im toliko toga reći, no nemam više snage  suzdržavati suze. No, obećala sam si da danas nema suza i tog sam se obećanja odlučila držati. Tada dolazi do onog najgoreg. Kako je mala sestra bila na rođendanu, ja sam se ponudila da odem po nju. Pozdravila sam se sa svima i rekla im da se ne brinu i da se vraćam odmah, iako sam znala da se neću vratiti. Izašla sam i krenula prema djevojčici kod koje je bila. Kada sam prelazila cestu, pričekala sam da auti stanu i tada krenula prelaziti cestu. Iako su vozači bili zaustavljeni, vozač u autu iza njih vozio je prevelikom brzinom i u pokušaju zaobilaženja auta ispred sebe, udario je mene. U tom trenutku nisam osjetila ništa. Ponovo se pojavila tama i ono isto padanje, no ovog puta je nakon toga uslijedilo svjetlo, jako kao sunce za najvrućih ljetnih dana.Osjećam toplinu i mir. Sve je tako lijepo, vidim svoju obitelj kako je sretna za obiteljskim stolom i ne slute na najgore. Vidim svoje prijateljice. One su također sretne i ne slute  moju smrt. Svi su sretni i upravo takve ih želim pamtiti.
            Život je divna stvar. To je najveći dar koji smo mogli dobiti. Svaki dan koji doživimo treba biti ispunjen ljubavlju i radošću te ljudima koji će nam pomoći u ostvarenju istog. Često nismo ni svjesni koliko smo sretni, a trebali bi biti. Vjerujte da bi.

Antonija Vukoje, 4.og

 

Moja bajka

Kloooooomp!!! Tresnula sam o tlo poput kruške. Smijala sam se i smijala. Osjećala sam se tako maleno, tako nespretno i tako nespremno za život odraslih. Još sam do jučer plakala što su me majka i otac odlučili poslati u Školu za vile. Morala sam sama kročiti u svijet odraslih, što nije bilo baš najlakše. Ta me tuga u trenu prošla jer sam na putu do škole upoznala svoju prvu pravu ljubav. Vilenjak Samy bio je vilenjak moga života. Bio je najposebniji na svijetu s velikim plavim očima u kojima bih, kada bih se duboko zagledala, ugledala nebo i oblake po kojima sam skakutala i tražila spokoj kada bi me moje sestre vile naljutile. Otišla bih  na oblak i mirno se hladila cvijetom tratinčice koji bih, eto netom prije nego  što bih poletjela u nebo, ubrala u visokoj travi. Ponekad bih poput  anđela u bijeloj haljini svirala harfu i tako uljepšavala dane pticama i malim vilenjacima i vilama koje su tek učili letjeti pa su morali sjesti na one najlakše, najniže oblačiće. Katkad sam znala pjevati pjesmice koje bih i sama smislila. Ova mi je oduvijek bila najdraža jer sam odmalena smatrala da sam ju smislila još dok nisam znala ni pričati, ni hodati, a kamoli letjeti. Išla je otprilike ovako: 

„Tiho… tiho… spavaj moje malo

moje srce čuva tvoje stalno


          ( hmmm.... zaboravila sam kako ide dalje, ali znam samo završetak)
    

i korak tvoj prati moj."

Nadam se da mi ne zamjeraš, dragi čitaoče ove moje kratke bajke, ali eto, kao vila imam mnogo posla pa ne mogu još  pamtiti i pjesmice koje sam smišljala kao mala palčica.

     Da se vratim svojoj ljubavnoj priči. Otkako sam ugledala Samyja, život je postao drugačiji, življi. Nekako slađi. Kao kada bih jela najfiniji jagodu s puno šećera. No, ovo je daleko bolji osjećaj. Upoznavši se pored grma jagoda, nasmijali smo se lica umrljana rozo-crvenom bojom od slatkih jagoda susjede Kelice. Krenuli smo ruku pod ruku prema Školi za vile i vilenjake. Odmah smo zajedno  sjeli  na lebdeće listove koji su se ljuljuškali kao visibabina glavica na vjetru. Nakon napornoga školskog dana, krenuli smo kući.  Na putu do kuće izvadio je iz školskog kovčežića u kojem smo držali razne štapiće i drage kamenčiće za čaranje, najljepšu tratinčicu na cijelom Vilinskom svijetu. Zarumenjela  sam se i odmah sam znala da je to ono što svi vilenjaci žele. Idućeg me dana upitao želim li biti njegova vila i pristala sam. Bio je to lijep dan za nas.

Nakon nekoliko vilinskih godina, naši su tehnovili izumili vilofone preko kojih smo mogli pisati razne poruke. Tako smo Samy i ja pričali više nego ikada. Prikazat ću ti nekoliko naših slatkih poručica:

SAMY: „Volim te“

JA: „ I ja tebe“

SAMY: „ Držat ću te i ne puštati“

JA: „ Što si mislio kada si me prvi put pogledao?“                                                                                   

SAMY: „ Budi uporan. Ako postane tvoja, čuvaj  je zauvijek“

    
                                     ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~   


Voljela sam ga. Uvijek jesam i uvijek ću ga voljeti. Život je bez njega  nezamisliv. Teško mi je što je nakon škole morao ići u rat i boriti se za naš Vilinosvijet,  uostalom i za mene. Nikad više nisam čula za njega. Ponekad sam čula njegov glas koji mi je odzvanjao u ušima. Čula sam ga kako pjeva i vidjela sam ga kako za mene izrađuje  glazbene kutijice.  Dugo sam  vremena osjećala da jedan dio mene nedostaje. Tada sam shvatila da moram dalje. Zaposlila sam se u Pravovilu gdje sam se borila protiv ratova. Moja majka i otac  podržavali su me i uvijek im se sviđao moj rad. Unatoč borbi i svoj žustrini  rada, unatoč mojoj ispunjenoj želji da proputujem svijet i postanem poznata vila, nešto nije bilo na svom mjestu. Moje je srce bilo daleko sa Samyjem.


                         ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

"Ellaa!"- čula sam glas iz svoje neposredne blizine. Srce mi je u jednom trenu tako zatitralo dok sam  besciljno šetala po stazici prema školi. Jela sam susjedine jagode i prisjećala se prošlosti koja me stezala u duši. Je li to bio Samyjev glas?! Čuda se događaju i bez čari? Znala sam da nisam pomoću svoga štapića mogla promijeniti sadašnjost, ali sam znala da je u nadi spas. Okrenuvši se, vidjela sam iza sebe visokoga vilenjaka, velikih plavih očiju, kovrčave kose, ali ovog puta sam začula duboki glas. Bio je to Samy koji se zatrčao prema meni i zagrlio me svom snagom. Nisam mogla disati od sreće. Napokon, putovi po kojim sam koračala, oblaci po kojima sam skakutala, jagode koja sam jela i glazba koju sam svirala, počela je dobivati svoj smisao. Sve je postalo živo, sve je postalo onakvo kako je pisano u najstarijim bajkama. Samy i ja ležali smo na ružičastom oblaku. Oko nas su trčkarali naši mališani kojima sam pjevala svoju pjesmu čijih sam se stihova napokon prisjetila:

"Tiho, tiho, spavaj moje malo

moje srce čuva tvoje stalno

pa si, otišao lako

kao da si htio baš tako.

Ja sam samo htjela biti uz tebe

i da korak tvoj prati moj."

Marija Grgošić, 1.ogB

 

Svaki je početak težak

 

Prva riječ. Prvi korak. Prvo slovo. Prva nejasna riječ. Prva besmislena rečenica. Prvi pad. Prva smislena rečenica. Prva ocjena. Prva ljubav. Prvi poljubac. Prva odlična ocjena. Prvo vađenje krvi. Prvi odlazak zubaru. Prva loša ocjena. Prvo odgovaranje. Prvo upoznavanje.  Početak. Teško. Zašto? Neki kažu da je svaki početak težak, dok postoje i oni koji kažu da je na početku sve lakše, a ono teže, naravno, dolazi kasnije. Točne su obje izjave i s objema bih se složila, no mislim da sve ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo. Ja ću dati primjere za obje izjave pošto sam se našla u objema situacijama. Stoga, krenimo!

„Spremi se, vrijeme je!“ kaže moja mama prvog dana prvog razreda. Bojala sam se, bila uzbuđena, ali i neki stariji su mi prepričavali svoja loša iskustva iz mladih dana stoga su u tom trenutku unijeli dodatnu dozu straha, uz onaj prvotni. Međutim, kada sam napravila prvi korak ka novoj okolini i prijateljima, prestalo je. Sve. Godinama unazad ne sjećam se svake ocjene, svakog ispita, ali sjećam se jednog. Sve što radimo, radimo isključivo sebi i nikome drugome. I uvijek trebamo misliti na kraj. U početku je bilo sve lagano i prvih nekoliko godina smo mi, kao razred dolazili u školu tako bezbrižno i sa osmjesima na našim malim, slatkim, nevinim licima. Kako je vrijeme prolazilo, mi smo odrastali i stvari su bile mnogo realnije i time su bajke iz djetinjstva za nas bile čista prošlost. Stoga se vraćamo na uvodnu izjavu da je početak lagan, a kasnije dolazi zaplet.

Druga je  situacija ova u kojoj se upravo nalazim, a to je srednja škola. Novi početak. Nove osobe, profesori, načini. Teško je, priznajem, ali vjerujem da će kasnije biti lakše, jer, gdjegod se nalazili uvijek moramo „probiti led“ u nekim stvarima. Teško je još uvijek i biti će do trenutka do kada ne shvatimo da je osnovna škola za sada prošlost i da se ne možemo vratiti tamo ili čak prenijeti sličnost tadašnjih svakodnevnica koliko god se trudili i željeli to. S nekim stvarima se jednostavno moramo pomiriti, htjeli mi to ili ne. U životu će uvijek biti dobrih i loših godina, mjeseci, dana. Surova stvarnost. Stvarna slika. Bez zatvaranja zastora nakon svake odigrane nazovimo ju, scene.

       Zadnja stvar, ali ne manje bitna, jer kako se kaže, „Šećer dolazi na kraju“ je taekwondo. Devetogodišnja ljubav koja me nikada nije iznevjerila.  Sjećam se prvog treninga, prvog zagrijavanja, prvog udarca. Prve medalje, prve ozlijede, prve svađe, prvog pada i uspjeha. Sve je to dio tog sporta, a mi, ako smo htjeli ostati u taekwondou, morali smo to prihvatiti kada smo prvi put ušli u dvoranu. U početku mi je bilo iznimno teško, naporno i mrzila sam svaku minutu treninga, ali sam samoj sebi rekla: „Pati sada i živi ostatak života kao vrhunski borac!“ ili „Ništa nije nemoguće.“

Uz ljubav prema tom sportu, mislim da su me i te dvije rečenice ostavile s njim. Kako su godine prolazile, stvari za koje sam mislila da ih za života neću napraviti, napravila sam. Pobijedila sam samu sebe. Napokon. Uspjela sam.

Bilo je teško, teško je i bit će teško. Kada smo na vrhu, bit ćemo bačeni dolje, a kada smo dolje, podignut ćemo se gore. Život je težak, to je činjenica. Poanta svega je da kada nam je najteže i mislimo da ne može gore, tada, da! Baš tada, u tom trenutku je važno da stisnemo zube, saberemo se i kažemo sami sebi: „Ja to mogu! Ja sam pobjednik!“ i ustanemo. Tako se stvaraju pravi pobjednici, uspješni ljudi. U životu će biti puno uspona i padova, ali bitno je da se, ako ništa, potrudimo imati više uspona nego padova. Zar ne? Tako barem meni kaže moj trener.

 Živi život, bori se, trudi se, radi i ne žali za učinjenim stvarima i propuštenim prilikama. Jedan je život. Koliko god imao loših perioda, ima još više dobrih, a isključivo je na nama da se potrudimo da to ostvarimo.  Živi. Voli. Radi. Sjećate se pitanja „zašto“ u samom uvodu?

Zato. Zato jer možete. Uistinu možete…

Ivana Šantić, 1.ogB

 
 
 
Sjetite se, zar vam nije žao?
 
Remember the people što su se borili za ovo sve, 
Remember the dead ones, branili su boje zastave.
Sjetite se ranjenih, uplakanih majki,
što su djecu čekale u nadi
da će se vratiti.
 
Don't you feel sorry što smo pali tako nisko?
Don't you feel sorry, pa pogledajte di smo!
Remember that early 90-s,
Remember that people,
što ste na njih, kao,
ponosni.
 
Remember te pools of blood, 
Remember the river full of tears,
prodali ste što ste mogli,
sjetite se samo onih
što su umrli u čast slobodi!
 
Sjetite se Knina,
Sjetite se samo Vukovara…
 
Don't you feel sorry kad gledate 
sve ovo?
Molim vas,
sjetite se samo onih
što su na papiru sada mrtvo slovo.
 
Remember the guns, sjetite se palih gradova, 
Remember the fathers što su ostali bez sinova.
Remember the kids, remember that fear,
sjetite se samo ponosa kad pjevalo se
iz sveg glasa.
 
In the end,
Remember the nation, remember the pain,
Remember every tear koju smo isplakali mi,
Hrvati.
Remember everything i kakve sada imamo 
koristi,
pa se zapitajte malo,
trebamo li biti ponosni?
                                                         Ivana Šantić, 1. ogB
 
 
 
 
Pronađeno vrijeme
 

        Htjela sam poći u krevet. Umor je već odradio svoje i krevet je doslovce dozivao moje ime. Duboko udahnuvši, shvatila sam kako je za mene završio još jedan od onih uobičajenih dana i da me sutra čeka isti dan.

     Otvorila sam oči. Osjetila sam miris svoje svježe oličene sobe i  zatvorila oči. Otvorila sam ponovno oči i vidjela svoju majku i oca kako se za radnim stolom prepiru oko boje za moju sobe. Cijela je soba izgleda drukčije, čak je i moj otac bio tu, i smatrala sam kako još uvijek sanjam. Protrljala sam oči, ustala i krenula u kupaonicu. Nakon što sam odradila sve svoje jutarnje aktivnosti, odlučila sam u miru popiti kavu i pogledati najdražu seriju. Sklupčala sam se na kauču, a pogled mi je letio kroz prozor. Vani sam ugledala svoju majku koja je izgledala puno mlađe i koja je sadila tulipane. Izgledala je vrlo sretno. Podsjetila me na dane kada je moja majka zaista mogla u miru saditi cvijeće u svome vrtu i koja se mogla toliko smijati.  Taj osmijeh... Svatko bi normalan rekao kako je ona pronašla svoje vrijeme. Odlučila sam da je vrijeme za školu. Obukavši uske, već poderane traperice,  u velikom ogledalu u sobi ugledala  sam djevojčicu koja me podsjećala na moju sestru. Imala je velike smeđe oči i dugu smeđu kosu. Djevojčica se zaigrano bacala po novom velikom krevetu koji je izgledao kao naš stari krevet koji je bio stavljen u moju sobu kada smo se doselili. Sjetila sam se kako sam se ja znala tako igrati i provoditi vrijeme sa svojom sestrom koja u zadnje vrijeme nema baš vremena za takve stvari. Otišla sam u školu. Sve je prošlo uobičajeno, a cijeli su mi dan kroz glavu prolazile slike od jutros. Zaključila sam kako je to posljedica previše spavanja i mog iščekivanja nečeg novog. Nakon još jednoga napornog dana došla sam kući i, začudo,  nikoga nije bilo. Odlučila sam si sama napraviti večeru i pošteno se odmoriti. Kada sam sjela za stol i bacila se na ukusne makarone, začula sam mlađeg brata kako je molio da mu dodam još sira. Smijala sam se jer je imitirao sestru, ipak on ne voli sir. Uživajući u svojim i dalje ukusnim makaronima, cijela se obitelj stvorila za stolom, čak i moj otac. Izgledali su doista sretno.

         Sviđala mi se ta slika i nisam htjela zatvoriti oči kako ne bi nestala. Upitala sam ih hoćemo li kartati, ali nisu me doživljavali. U panici sam pokušavala da me napokon dožive, a tada je netko pokucao na vrata.  Izašla sam van i nikoga nije bilo. Ušla sam nazad u dnevni boravak i kako sam i dalje bila sama, nasmiješila sam se. Ovo nije bio uobičajen dan i zaključila sam kako sam napokon i ja pronašla svoje izgubljeno vrijeme, baš poput moje nasmiješene majke u vrtu.

Ivana Bagarić, 4.og
preskoči na navigaciju